Scrivono di noi

<< ARCHIVIO

Veljko Despot, bard hrvatske diskografije i pop-rock novinarstva, sve češće rovinjež

Sabato, 27.2.2010, Glas Istre

Kao dugogodišnji diskografski urednik i producent, novinar i urednik u novinama, na radiju i televiziji, ugledni član strukovnih udruga u Hrvatskoj i svijetu, Veljko Despot već više od četiri desetljeća djeluje na domaćoj glazbenoj sceni. Zanimljivo je da njegova sklonost glazbi počiva na korijenima klasike.

- Imam završenu tek nižu glazbenu školu, klavir, ali od rođenja sam bio okružen glazbom, ponajprije klasičnom, zbog svoje majke violončelistice. Ona je porijeklom iz Moskve, gdje se glazbeno obrazovala, a završila je školovanje u Zagrebu, u klasi Antonija Janigra, našeg velikog čelista. Prvi koncerti koje sam slušao bili su oni klasične glazbe u Hrvatskom glazbenom zavodu u Gundulićevoj ulici. Tu sam kasnije, s 12 i kojom godinom više, zatim u koncertnoj dvorani Istra u Teslinoj ulici i u HNK-u, slušao i gledao neke od najvećih svjetskih glazbenika, koji su tada često dolazili u Zagreb: to su primjerice veliki violinist David Ojstrah, francuski kompozitor Olivier Messiaen, talijanski čelist Enrico Mainardi, genijalni pijanist Svjatoslav Rihter, violončelist Mstislav Rostropovič, ruski kompozitor Rodion Ščedrin, njegova supruga, najve ća balerina svijeta Maja Pliseckaja, violinist Yehudi Menuhin, slavni kompozitor Igor Stravinski, najveći američki pijanist Arthur Rubinstein… Njihove autograme i danas ljubomorno čuvam. Bili su to neki od najvećih umjetnika svijeta 20. stoljeća pa je bio privilegij vidjeti ih na pozornici i upoznati iza nje, sjeća se Despot.

Otac mu je bio ugledni zagrebački poduzetnik, a njihov dom u Gajevoj ulici, kaže, posjećivali su mnogi umjetnici i uvijek je bio ispunjen glazbom. “Dolazili su tu mamini daci, koje je dodatno pripremala za produkcije, ali i mnogi njeni kolege i profesori. Vrlo dobro pamtim vitalnog profesora Rudolfa Matza, Stanka Horvata, Mladena Raukara... Svi su odreda bili izvanredno zanimljive osobe. Posebno pamtim velikog ruskog čelista i humanista Mstislava Rostropoviča. Dolazio je k nama kad god bi gostovao u Zagrebu i radije je vježbao violončelo u našem stanu nego u hotelu. Tako se posijani glazbeni gen u meni razvijao, ali sam se sredinom 60-ih odmetnuo u druge glazbene vode!”

S Beatlesima na Abbey Roadu

Bogatu karijeru, tijekom koje je surađivao s najvećima u svjetskoj glazbenoj industriji, Despot je počeo već nakon završene gimnazije.
- Odrastao na San Remu, ali i na domaćim festivalima zabavne glazbe, strasno sam osluškivao što se to dogada u Engleskoj početkom 60-ih. Moje prve singlice bile su one Paula Anke, Chubbyja Checkera, Connie Francis, grupa Them, Rolling Stones i Beatles te Boba Dylana. Volio sam Beatlese, Kinkse i Dylana. Nakon mature 1967. s prijateljem sam krenuo prvi put u London, na usavršavanje engleskog. Taj je izlet odredio moj životni put. U Londonu sam se susreo s eksplozijom fenomena pop kulture. Naši su mediji tada o tome vrlo stidljivo pisali, tek na razini evidentiranja pojave čudnih čupavaca i vriske maloljetne publike, a ja sam se sudario u Londonu s cijelim jednim kulturološkim pokretom, od nove glazbe i mode do širokih individualnih sloboda. U londonskim kinodvoranama i na plesnim podijima, bez posebne rasvjete i uz skromno ozvučenje, prašili su pjevači i grupe koje smo mi kod kuće mogli čuti samo kroz šum radiovalova s Radio Luxembourga ili u najboljem slučaju u kultnoj emisiji Po vašem izboru Radio Zagreba. Nakon što sam zadivljen obilazio trgovine s pločama, doživio Carnaby Street i pun emocija otišao s prvog autentičnog koncerta s deliričnom publikom, koja je sve vrijeme vrištala - gledao sam Small Faces i kao predgrupu Roya Orbisona s bendom - doznao sam da u studijima EMIja na Abbey Roadu tih dana možda snimaju Beatlesi, priča Despot.

Bila je to veljača 1967. i upravo je izašao revolucionarni singl Beatlesa, prvi put s dvije A strane, s pjesmama Penny Lane i Strawberry Fields Forever. Po ovim snimkama Despot je, kao i njegovi prijatelji, osjetio da se događa nešto vrlo značajno za pop glazbu i odlučio je pratiti snimanje. Svake je večeri medu malobrojnim fanovima idućih mjesec dana sretao Beatlese pred tonskim studijem.
- Dolazili bi predvečer, najčešće bi se sami dovezli u svojim crnim mini cooperima, šaroliko odjeveni, u novom, hipijevskom izdanju. Pustili su brkove, ošišali se i bitno promijenili izgled. Bili su uvijek prijateljski raspoloženi, posve normalni i vrlo dragi. Ne zaboravite, tada su bili na vrhuncu slave i čitav im je svijet bio pod nogama. John je s nama zbijao šale, Paul je uvijek bio ljubazan i ozbiljan, Georgea pamtim kao vrlo fi nog, ponekad ironičnog, a Ringo je bio zafrkant. Bio sam fasciniran - bili su to Beatlesi! Uopće nije bio problem ostati pred studijem u zimskoj noći do dva ili pet sati ujutro, svaki dan. Pomalo smo počeli razgovarati pa su me pustili i u studio. Bilo im je zanimljivo što sam došao iz zemlje iza željezne zavjese. George je u početku stalno govorio da sam iz Čehoslovačke. Iz svega je nastala moja prva novinska reportaža i intervju s Beatlesima. U studio su im dolazili glazbenici s klasičnim instrumentima, indijski muzičari, članovi grupa Beach Boys i The Monkees… Tri mjeseca kasnije izašao je Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band; tek puno kasnije shvatio sam da sam prisustvovao snimanju najvažnijeg albuma u povijesti popularne glazbe.

Prvi fan klub Beatlesa u istočnoj Europi

Despot se vratio iz Londona pun dojmova. Peri Zlataru, tada glavnom uredniku Plavog vjesnika, ponudio je reportažu iz Londona i razgovor s Beatlesima. U ovom kultnom listu, uz koji su rasle generacije mladih, odmah je dobio cijelu stranicu za svoj prvi novinarski rad.

- Srećom, s Beatlesima me fotografirala jedna mlada Engleskinja, inače mi nitko kod kuće ne bi vjerovao da sam ih uopće vidio. Moj intervju s njima ostao je jedini koji su Beatlesi dali nekom novinaru iz istočne Europe. Već su bili potpuno prestali s koncertima, samo su snimali ploče, a intervjue su davali rijetko. Tada je počela i moja novinarska karijera. S Ringom sam napravio intervju 1969. za Pop Express, a s Georgeom 1970. za tjednik Studio, neposredno prije no što su se Beatlesi zauvijek razišli.

Despot je po povratku u Zagreb osnovao fan klub Beatlesa, uz potporu Paula McCartneyja, koji ga je uputio na njihov službeni klub u Liverpoolu.
- Frustriralo me da se tada kod nas tako malo znalo o Beatlesima, liderima swinging sixties i glazbene revolucije, pokreta koji je bujao u Engleskoj i SAD-u i širio se po svijetu. Ti su nam uzbudljivi dogadaji bili tako blizu, a istodobno tako daleko. Instinktivno sam osjećao da ću se baviti tom novom urbanom kulturom. U Zagrebu sam 1968. osnovao Beatles Fan Club na adresi Gajeva 2a, jedini u tzv. istočnoj Europi. Ubrzo se učlanilo nekoliko tisuća obožavatelja iz Jugoslavije i drugih okolnih zemalja. Članovi su dobivali i poklone, postere koji su kod nas još bili prava rijetkost i posebne singlice koje su Beatlesi svakog Božića snimali i preko klubova poklanjali fanovima. Zanimljivo je znati da je uz Britaniju i SAD jedino naš klub u Zagrebu davao te ploče članovima, a samo su naše bile na tvrdom vinilu, dok su ostali imali tzv. fl eksi diskove, savitljive ploče na foliji. Iz evidencije koju čuvam vidi se da su u klubu bili mnogi koji su se kasnije afi rmirali u glazbi, novinarstvu, književnosti, likovnoj umjetnosti i znanosti. Klub je postojao četiri godine; zatvorio sam ga poslije razlaza Beatlesa.

Od Plavog vjesnika do New Musical Expressa

Despot je pratio Beatlese i nakon njihovog razlaza. Godinu dana prije toga vodio je u London legendu našeg novinarstva Konstantina Milesa. Pomogao mu je doći do velikog intervjua s Johnom Lennonom, s kojim je razgovarao u Amsterdamu, dok je Lennon ležao s Yoko Ono krevetu. U sljedećih nekoliko godina Despot kao freelancer, radeći za Plavi vjesnik, Studio, Vjesnik, Arenu Radio Zagreb, intervjuirao glazbene velikane toga vremena, kao što su Pink Floyd, Bee Gees, Rolling Stones, Led Zeppelin, The Who, Marc Bolan… Vođen glazbenim i novinarskim instinktom prisustvovao je važnim dogadajima, poput koncerta Led Zeppelina u londonskom Royal Albert Hallu 1970., kada je legendarni bend nakon SAD-a pokorio i rodnu Englesku. Bio je i na prvom europskom koncertu Brucea Springsteena, takoder u Londonu, prijelomnom u njegovoj karijeri. Družio se u studiju s Rolling Stonesima, kada su snimali jedan od svojih najvažnijih albuma Let It Bleed.

Već 1967. Despot piše svoj prvi komentar za ovitak jednog izdanja Jugotona, a iste godine s tada najvećom izdavačkom kućom u regiji potpisuje prvi producentski ugovor u hrvatskoj diskografi ji. Bio je producent slovenske grupe Kameleoni. Dvije godine kasnije s nekoliko mladih kolega novinara osniva i ureduje specijalizirani dvotjednik za pop glazbu Pop Express, a objavljuje i u engleskom glazbenom tjedniku New Musical Expressu, uz doma ći Džuboks, Trend, Tinu, Fokus… Od početka 70-ih suraduje s RTV Zagreb, što je kroz emisije Zdravo mladi, Stereovizija, Nedjeljno popodne, Kultura srca, Crno-bijelo u boji trajalo više od dva desetljeća. Sredinom 70-ih Despot nam je iz svijeta donio muzičke videospotove i predstavljao ih u TV emisijama, a desetak godina kasnije na TV-u prvi počinje reklamirati nova diskografska izdanja.

- Na poziv Jugotona, 1974. sam počeo uredivati njihov program inozemnih izdanja i profesionalno se baviti diskografi jom. Bio je to moj prvi radni odnos. U dva desetljeća objavili smo na tisuće albuma i singlica iz svjetske glazbene produkcije i posve otvorili ovaj europski prostor relevantnoj svjetskoj glazbi i pop kulturi. Suradivali smo s gotovo tri četvrtine svjetskih diskografa, prisjeća se Despot.

Inozemna redakcija Jugotona pod njegovim je vodstvom - u suradnji sa 70-ak svjetskih etiketa, medu kojima su najznačajniji bili EMI, Warner Music, BMG, Decca, Island, Virgin i Motown, te s desecima nezavisnih manjih izdavača - godišnje prodavala oko milijun i pol LP ploča. Po njegovu izboru izdani su kompletni katalozi Beatlesa, Davida Bowiea, Eltona Johna, Pink Floyda, svi rani albumi Rolling Stonesa, gotovo svi albumi Jefferson Airplanea, ZZ Topa, Queena, Roxy Music, Boba Marleyja, Jethro Tulla, Procol Haruma, Blondie, Talking Headsa, Motorheada, Human League, Simple Mindsa, U2, Pretendersa, Billyja Idola, Moody Bluesa, Mikea Oldfi elda, Sex Pistolsa, Elvisa Presleyja i mnogih drugih koji su obilježili povijest popularne glazbe.

- Danas je to mladima teško razumjeti, ali bilo je to u vrlo posebnim okolnostima i od izuzetnog značenja za generacije koje su odrastale uz pop kulturu, naglašava on.

Najobrazovaniji Bowie i članovi grupe Queen

Despot je vodio snimanje dvaju albuma Bijelog dugmeta, 1975. i 1976. u Londonu, u Air Studiu slavnog producenta Georgea Martina, koji je radio gotovo sve što su Beatlesi snimili.
U vrhunskoj produkciji ostvareni su tako najprodavaniji albumi Dugmeta Šta bi dao da si na mom mjestu i Eto! Baš hoću!. Kao urednik inozemnih izdanja Jugotona posredovao je i za koncertne nastupe svjetskih zvijezda u Zagrebu i drugim gradovima Jugoslavije.

- Možda je najsnažniji dojam na mene ostavio David Bowie, kojeg smatram jednim od najznačajnijih suvremenih umjetnika na svijetu. Imam najugodnija sjećanja na susrete s njim, zbog njegove pojave, šarma, manira, duhovitosti, inteligencije i posebno impresivne širine njegovih interesa i poznavanja likovne umjetnosti. Kada smo razgovarali u Zagrebu 1990. prije njegova koncerta na “Dinamovom” stadionu, gdje ga je došlo slušati i gledati 55 tisuća ljudi, imao je za mene pitanja o hrvatskom arhitektu Stjepanu Planiću i slovenskom Jožetu Plečniku, nekim drugim našim likovnim umjetnicima čije je radove poznavao, a svega nekoliko slobodnih sati u Zagrebu iskoristio je za posjet Galeriji Meštrović, da bi se potom vratio na stadion i popeo na pozornicu. Posebno dragi su mi bili svi članovi grupe Queen, odreda fakultetski obrazovani i vrlo znatiželjni, s mnogo poštovanja za novu sredinu u koju su došli. S Freddiejem Mercuryjem sam se brzo našao oko lijepih umjetnosti, a bio je i ljubitelj mačaka, kao i ja. U Londonu je u vili živio samo sa svojim macama. Brian May je bio kod mene u kući u Zagrebu i uspostavili smo dugogodišnje prijateljstvo, priča on.

Na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj 1991. Despot u svijet šalje apel za pomoć. Odaziv je bio velik, podrška i hrabrenje pristigli su sa svih strana, a velika američka folk umjetnica Joan Baez uputila je javni apel predsjedniku SAD-a da podrži okončanje rata u Jugoslaviji. Uz rat i famoznu privatizaciju Jugoton počinje gubiti na snazi, a Despotu se obraća BMG, jedan od najve ćih svjetskih diskografskih izdavača, da ih predstavlja na ovim prostorima. Nakon 20 godina napušta Jugoton, tada već Croatia Records, i 1994. osniva prvu privatnu diskografsku kuću u Hrvatskoj.

- Bila su to teška vremena, ali sve je to bio i golem izazov. Za nas su snimali Arsen Dedić i grupa Soul Fingers, a njihovi albumi donijeli su nam nagrade Porin, kaže Despot.

Prijateljstvo s Ivom Josipovićem

Despot je početkom prošlog desetlje ća jedan od osnivača Hrvatske diskografske udruge, koja danas okuplja sve glazbene izdavače u zemlji. S Draženom Vrdoljakom i Zrinkom Tutićem pokretač je diskografske nagrade Porin, koja ove godine slavi 17 godina, a vodio je i izdavačku kuću Cantus, u kojoj je okupio vrhunske izvodače, poput Arsena i Matije Dedića, Tonyja Cetinskog, Gorana Karana, Tamare Obrovac i Zorice Kondža. Tih je godina poslovno suradivao i s Ivom Josipovi ćem, današnjim predsjednikom Republike Hrvatske.

- Prijatelji smo već gotovo 20 godina. Radili smo na zanimljivim glazbenim projektima, poput Porina i Cantusa, a njegovo su stručno znanje, komunikativnost, mudrost i odmjerenost često bili od presudne važnosti u donošenju zajedničkih odluka. Ponosan sam što imamo predsjednika države koji je, medu ostalim, umjetnik, glazbenik i kompozitor. Ta je činjenica uzbudljiva, silno inspirira i daje nadu da možemo i drugačije, kaže Veljko Despot.

Novi projekt za Rovinj

Veljko Despot je od 1993. član američke Nacionalne akademije diskografskih umjetnosti i nauka pa glasuje za Grammy, najprestižniju svjetsku nagradu u diskografskoj struci. Akademija u Los Angelesu izabrala ga je 2000. i za člana tada novoustanovljene Latinske akademije, čiji članovi biraju dobitnike Latin Grammyja.

- Na žalost, diskografi ja se kod nas, pa i globalno, u posljednjih 15-ak godina gotovo urušila sama u sebe. Nakon što je postala korporativni posao, najprije pirati, a zatim i internet gotovo su je dotukli. Više me ne privlači kao prije, ni umjetnički, ni poslovno, jer mi je prestala biti izazov. Izazovi su negdje drugdje. Zadnjih godina pripremam projekt koji bih rado realizirao u Rovinju ili kojem drugom turističkom središtu, jer je medunarodnih razmjera. Zaštitio sam ga i o tome ne mogu pobliže govoriti, ali mislim da bi proslavio grad-domaćin, u koji bi privlačio najveće umjetnike svijeta i stotine tisuća posjetitelja, turista. Projekt već neko vrijeme razmatra kompanija Maistra i neki drugi gradovi, kaže Despot.

Krajem 80-ih bili smo modernije društvo nego danas

Sveprisutan je utjecaj turbo folka na našu scenu i publiku pa se postavlja i pitanje jesmo li već uronili u palanačku kulturu.
- Palanačka kultura, kako je nazivate, uvijek je bila prisutna na ovim prostorima, negdje više, negdje manje. Konzumiraju i žive je oni koji joj pripadaju, ali o njima ne bi trebalo ovisiti koliku će joj pozornost posvećivati mediji. Nažalost, danas imamo palanački duh i u medijima. Prije defi nitivno nije bilo tako. Pitanje je stvaraju li mediji sami taj privid ili samo bilježe stvarnu sveprisutnost takve “kulture”. Bojim se da se palanački duh posljednjih 20-ak godina u celofanu uvukao i u mnoge uredničke fotelje, iz kojih više ne dopire profesionalizam; nitko ne brine o sociološkoj odgovornosti medija. Čini mi se da smo krajem 80-ih bili modernije društvo nego danas, ističe Despot.

Čarobni stari grad

Rovinjci često vidaju Veljka Despota u svojem gradu, ali većina njegovu životnu priču ipak ne poznaje.
- Dolazim u ovaj čarobni grad od sredine 60-ih. Impresivni stari grad i sva njegova tajnovitost, bremenita prošlost, čudesna arhitektura i diskretni sugradani… Godinama smo odsjedali u hotelima, a prije 15-ak godina kupili smo stan u starom gradu. Sve svjesnije izbivam iz Zagreba, nakon silnih putovanja Rovinj je baš mjesto po mojoj mjeri. Moj zlatni retriver Rei i ja već smo maskote na ulicama Rovinja. Upoznajem sve više sugradana, a razgovarao sam i s gradskim čelnicima, ponudio im neke kulturne projekte, ali nikad nisam dobio odgovor i više se nisam ni trudio.

Rovinj je turistički dragulj; u ovaj se grad dolazi zbog njegove stare jezgre pa svakoj vlasti mora biti apsolutni prioritet da se taj dio stručno i primjereno uredi. Lijepo je imati hotel s pet zvjezdica, ali što kad iz njega izadeš u grad s tri, pa i dvije zvjezdice…

Razgovarao Aldo POKRAJAC