Scrivono di noi

<< ARCHIVIO

U društvu s Darkom Gojom Yogijem, poznatim rovinjskim umjetnikom

Venerdì, 5.2.2010, Glas Istre

Nositi prezime Goja, a baviti se umjetnošću upućuje na zaključak da je riječ o osobi koju krasi ili manjak pameti ili višak prepotencije. Našem sugovorniku, medutim, ne može se spočitati ni jedno ni drugo. Zbog prezimena identičnog onom koje nosi jedan od najcjenjenijih svjetskih slikara, Darko Goja Yogi je još za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu stalno bivao u poziciji braniti se, objašnjavati, tumačiti… Ukratko, potvrdit će i nama, po tko zna koji put, Goja, u nekim dokumentima i Goya, naslijedeno je prezime djedova i pradjedova, porijeklom s otoka Ugljana.

- Usprkos teretu koje ponekad nosi neobično ime ili prezime, smatram da sam odlično prošao. Ima daleko provokativnijih prezimena, veli Yogi koji, vraćajući se na temu razgovora - slikarstvo i stvaralaštvo - potvrđuje da mu je Goya jedan od najdražih slikara.

Biblijski likovi pravi su rock and roll

To sa slikarstvom počelo je od malih nogu. S četiri godine nacrtao je lovca i dobio Cocktu na dar. To ga je, sjeća se, toliko obradovalo da je odlučio postati slikar, zarana otkrivši značenje sintagme “rad za korist”. Iako se, paralelno sa slikarstvom, u nekim periodima života bavio i scenografijom i animiranim filmom, kist i boje njegov su najprirodniji alat. Ima sigurnu ruku, bilo da slika najsitniji detalj na slici ili oslikava neku gradsku fasadu. Svestran je i podjednako talentiran za kroki, karikaturu, pejzaž ili ulje na staklu, tehniku kojom je izradio “Križni put”, ciklus slika godinama ranije postavljen u rovinjskoj crkvi svete Eufemije, a danas u Oratoriju. Jednostavan kakav jeste, ne vidi nikakvu veću mudrost u slikanju biblijskih motiva poput “Posljednje večere”, nego crtanja recimo karikature Stjepana Mesića u boksačkom ringu, u kratkim hlačicama i s rukavicama, koja je godinama, još u vrijeme kada nije bio predsjednik, uveseljavala goste kavane Batana.

- Eto, baš “Posljednja večera” bila je slika koju sam guštao raditi. Ti su mi likovi daleko bliži nego današnji moderni biznismeni. Duge kose i brade, krpe i plahte umjesto odijela, sandale na nogama, ma sve je to rock and roll koji i sam živim. Svi ti biblijski likovi ustvari su svojim izgledom bliski ljudima iz mog miljea, mog grada, ulice. Ove, pak, druge, zaposlene i važne, namrgođenih lica i zabrinutih faca teže mi je “skinuti”, bolje rečeno, ne zanimaju me, veli Goja.

Atelje pod istarskim svodom

Govoreći o životu kroz prizmu rock and rolla, Yogi ga tako odista i živi. Jer, kako inače objasniti da je jedan slučajan vikend u Rovinju produžio zauvijek.

- U Rovinj sam iz Zagreba, gdje sam odrastao i proveo mladost, došao prije 23 godine na produženi vikend. Klik između mene i grada dogodio se oko četiri sata ujutro, dok je Rovinj spavao. Taj spokoj i ljepotu koju sam kao slikar ogrnuo vlastitim plaštem slobode ni prije, a ni kasnije nisam osjetio. To je bilo to! Drugo jutro duge sam hlače odrezao u kratke i ostao. Ali ne samo to ljeto, već po svemu sudeći zauvijek, objašnjava Yogi. Tada bez novca, bez krova nad glavom i galerije za rad, jedino na što je mogao računati bili su prijatelji i poznanici iz Zagreba, s Akademije (koju je napustio bez diplome), s nekog od brojnih tuluma…

- Veliko mi je otkriće bilo kada sam tog prvog jutra prošetao čuvenom Grisijom i umjesto ruku u džepu, neprekidno ih pružao da pozdravim nekog poznatog. Grisia je bila puna poznatih faca, a gotovo u svakoj galeriji sjedio je neki znani mi lik. Vjerovali ili ne, predvečer već sam imao na raspolaganju polovicu galerije i pribor za rad - papir i boje. Izazov mi je bio svakog dana zaraditi onoliko koliko mi je potrebno za taj dan. Ujutro, dakle, praznih džepova, nakon kave i cigarete krenuti u novu pustolovinu, koja će mi navečer omogućiti sigurnost - novac u džepu. S tim pojmovima - imati, nemati - nikada nisam imao problema. Uvijek sam smatrao, i danas to mislim, da svaki slikar mora znati raditi sve, biti osposobljen za sve vrste umjetnosti; recimo, da od špage i malo kožice napravi sandale, preko reklama, ukrašavanja gradskih zidova pa do morskog pejzaža ili portreta turista. Takav se umjetnik, koji je to u duši, može snaći u svakom dijelu svijeta i uvijek si priskrbiti dovoljno, pa i više za život. Ono što je meni takav način života, odnosno moja sposobnost, moj profesionalni put pružio, to je sloboda misli i djelovanja, a to je najvrednije. Slobodu imaš ili nemaš, sve je u glavi, kaže Darko Goja Yogi.

Zbog svoje životne filozofije odrekao se i sigurnosti - galerijskog prostora u Grisiji, čiji su ga gabariti pritiskali i ograničavali. Danas je njegov prirodni atelje istarski svod, pa ga se nerijetko s kistom i platnom može sresti u Humu, podno Učke, u društvu boškarina i maslina, uz neku rivu kako crta brodove…

Istra je moja Amerika

Još zarana Yogi je shvatio značenje slobode. Dobivši u to vrijeme izvrsnu ponudu da crta strip-likove Toma i Jerryja te karikature za brojna izdanja Vjesnika, uhvatio se ukoštac i s tim izazovom. Crtati, pritom biti objavljivan i plaćen za to, značilo je sigurnost. No, Yogi ne bi bio Yogi da mu ubrzo odredeni gabariti, a riječ je o licenciranim likovima, nisu postali prevelik teret. Nenaučen na pravila igre, pokušavao je mačka Toma učiniti mudrijim, snalažljivijim. To se kosilo s licencom i on je otišao…

- Osamdesetih godina prošlog stoljeća većini moje ekipe san je bio Amerika. Meni taj film nije padao na pamet. Možda zato što je moja Amerika već tada bila Istra. Nikada nisam kužio razlog zbog čega mladi, pametni i talentirani ljudi idu van. Tamo se ubijaju od posla, žene, razvode i, što je najvažnije, skupljaju novac da bi tjedandva uživali, a gdje, opet na najljepšem mjestu na svijetu - Istri. Čitav lanac, da bi opet došli na moje. Srećom, eto, sada sam u fazi kada se ti stari kontakti opet uspostavljaju. Svemu je malo pripomoglo vrijeme, pa ako ho- ćete i motovunski filmski festival. Istra je ponovno otkrivena i ljudi se pomalo vraćaju. Eto, baš sada, nekoliko nas iz stare ekipe pokušavamo osmisliti knjigu bez teksta. Nastavljamo tamo gdje smo stali prije trideset godina, zadovoljan je Goja.

Piše Nina ORLOVIĆ RADIĆ
Snimio Milivoj MIJOŠEK
i arhiva slikara