Scrivono di noi

<< ARCHIVIO

Djela koja su prošla sve kušnje

Domenica, 4.4.2010, Glas Istre

Ovogodišnja izložbena sezona u rovinjskoj galeriji Adris otvorena je retrospektivom Ksenije Kantoci (Trebinje, 1909. - Zagreb, 1995.), umjetnice koja je svojim traganjem za novim kiparskim izrazom stala uz bok našim najvećim kiparima kao što su Vojin Bakić, Kosta Angeli Radovani, Branko Ružić, Ivan Kožarić, Dušan Džamonja i Šime Vulas. Predstavljajući njezin rad, autor postava Igor Zidić s nekoliko je anegdota istaknuo da je Ksenija Kantoci, samo zbog samozatajnosti i činjenice da se žene u našim okolnostima teže probijaju u umjetnosti ostala u sjeni velikana naše moderne umjetnosti.

- U petnaest godina od svoje smrti Ksenija Kantoci je gotovo zaboravljena, što nije neobično za naše društvo, koje je odavno prestalo cijeniti vrijednosti i u kojem smo i sami postali potrošna roba. Ako netko kod nas umre, pa bio i umjetnik, više o njemu nitko ne razmišlja. Srećom, Moderna galerija sačuvala je i djela Ksenije Kantoci pa s vremena na vrijeme možemo uskrsnuti i njeno djelo, istaknuo je otvarajući izložbu Igor Zidić. Naglasivši da su njenu karijeru obilježili bolest i životne nedaće, Zidić je istaknuo da je Kantoci svu svoju energiju uložila u umjetnički rad i edukaciju. Imala je visoke kriterije pa se nije upuštala u izrađivanje radova niske estetske kvalitete. Zbog bolesti nije mogla raditi s kamenom, pa se opredijelila za prirodne materijale - drvo i terakotu.

- U naše je kiparstvo vratila prirodne materijale, pogotovo drvo, koje su kamen, bronca i čelik bilo gotovo potisnuli. Radeći s materijalom koji je čovjek odvajkada oblikovao, držala se njegove strukture i koristila okomicu. Iako iznimno educirana, nadograđujući se sa suprugom i umjetnikom Franom Šimunovićem, manje je komunicirala s gradom u kojem je živjela, vraćajući se rodnoj Dalmatinskoj zagori i njenim neimaštinom izmučenim likovima. Po tome i strukturi radova kao da je u našu umjetnost umjesto monumentalnosti, kojima su se nadmetali snažni kipari, vratila davno izgubljene životne forme, naglasio je Zidić.

Analizirajući njene radove, Zidić je istaknuo da ga je fascinirala kombinacija jednostavnosti i ozbiljnosti. Oni su tako postajali slika borbe za opstanak, posve usklađen s osnovnom težnjom svakog pojedinca i svih vrata - težnjom za istrajnošću. Pritom, kao da se nesvjesno držala Michelangelova naputka da dovršenu kiparsku figuru valja gurnuti niz kamenu strminu, niz koju će sve ono što strši odletjeti, ali će ostati ono najbitnije, kojim se skulptura opire o tlo. Skulpture Ksenije Kantoci se tako doimaju kao djela koja su prošla sve kušnje - kao da su građena tako da im se više ne može ništa dogoditi, da ih ništa više ne može raniti, naglasio je on.

Na izložbi koja se može pogledati do 30 . svibnja izloženo je 26 radova, nastalih u razmaku između 1943. i 1984. godine. Uz skulpture u drvu, izložene su i one u terakoti i bronci te nekoliko imaginarnih crteža.

Otvarajući izložbu voditelj programa Predrag Grubić je istaknuo da galerija Adris ulazi u desetu godinu svog rada. U tridesetak izložbi koje su ovdje postavljene moglo se pogledati više od 800 ključnih djela suvremene hrvatske umjetnosti. Stalna je konstanta izložbe i nastup mladih hrvatskih glazbenika pa su u galeriji nastupili gotovi svi koji su se kasnije afirmirali na glazbenoj sceni Istre.

Napisao i snimio
Aldo POKRAJAC

Praizvedba “Suite Barbaniane” Massima Brajkovića

Pred otvaranje izložbe u galeriji Adris prvi je put izvedena “Suita Barbaniana” - najnovija i prva skladba za solo udaraljke istarskog skladatelja i pedagoga Massima Brajkovića, nedavno snimljena u zagrebačkom studiju Grosinger za novi, peti maestrov nosač zvuka “Massimo da Solo”. Zahtjevnu skladbu u nesvakidašnjem rasponu od gotovo dvije oktave izveo je poznati pulski udaraljkaš s londonskom adresom, magistar glazbe Petar Ćurić, za kojeg je i skladana.

Ova solistička skladba napisana za bogat instrumentarij od četiri timpana, devet temple blokova, dva tam-tama, četiri bongosa, crkvena zvona (tzv. tubular bells) te čak devet činela, od kojih je svaka drukčijeg karaktera i tona. Uz četiri stavka - intrada, aria, toccata i balun, koje su posjetitelji pažljivo pratili, ćurić je, da bi naglasio zvuk Istre, u uvertiri nadodao i snimljenu svirku mantinjade na roženicama, na koju je nastavio prvi stavak “Barbaniane”. Time je nadograđena i poruka djela Ksenije Kantoci, čiji su likovi, kako je naglasio Zidić, čuvari njenog roda i naroda, a i sama je voljela etno glazbu.